Dakle, na mnogim sajtovima i forumima ima ove rubrike, pa može i kod nas!
Malo kasno počinjemo:
26.3
----------------------------------------------------------------------------
1827.: Umro Betoven
Na današnji dan 1827. godine umro je nemački kompozitor Ludvig van Betoven, jedan od najvećih u istoriji muzike, koju je usavršio novim sredstvima, obogatio i produbio, dovodeći do vrhunca klasičnu sonatnu formu.
Najveći deo života proveo je u Beču, a rodjen je 16. decembra 1770. godine u nemačkom gradu Bonu.
Prvi učitelj muzike bio mu je otac, Johan van Betoven, koji je radio kao muzičar u Bonu. Ludvig nije imao srećno detinjstvo: njegov otac bio je alkoholičar i u detinjstvu ga je surovo tukao.
U Beč je prvi put otišao kao sedamnaestogodišnjak i nastupio pred Mocartom, koji je bio oduševljen talentom mladog Betovena.
U glavni grad Austrije preselio se tri godine kasnije, a muziku je počeo da studira kod čuvenog Jozefa Hajdna. Medjutim, Hajdn nije bio oduševljen Betovenovim radikalnim idejama, pa mu je ukinuo časove.
Betoven je uskoro postao poznat u Beču kao virtuoz na klaviru, a tek kasnije priznat je i kao kompozitor.
Za razliku od većine svojih savremenika, nije želeo da radi za crkvu, već je postao slobodni muzičar, koji je živeo od javnih nastupa, prodaje svojih dela i donacija aristokrata koji su prepoznali njegov talenat.
Univerzalnost njegovog genija ogleda se u poetskom i duboko proživljenom slikanju prirode, neposrednom izražavanju lirskih i ljubavnih osećanja, potresnom i dramatskom crtanju životnog puta heroja.
Njegovo svaralaštvo ujedinilo je zreli klasični stil i nagovestilo romantizam, a neka od svojih najvažnijih dela napisao je kad je izgubio sluh.
Dela: devet simfonija, opera "Fidelio", klavirske sonate, sonate za violinu i klavir, gudački kvarteti, uvertire, pet koncerata za klavir i orkestar, "Koncert za violinu i orkestar u d-duru", ciklus pesama "Dalekoj dragoj", mise, solo pesme, kamerna muzika.
-----------------------------------------------------------
1984.: Ubio se Branko Ćopić
Na današnji dan pre 22 godine samoubistvo je izvršio srpski pisac Branko Ćopić, član Srpske akademije nauka i umetnosti, nadahnut pripovedač, tvorac zanimljivih i upečatljivih likova i dogadjaja, koji je pisao svežim, sočnim i slikovitim jezikom.
Rodjen je 1915. u Hasanima u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a u Narodnooslobodilačkom ratu učestvovao je od 1941.
Počeo je da piše kao djak učiteljske škole i pre Drugog svetskog rata objavio je zbirke pripovedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".
Njegova prozna dela prožeta su lirikom, živopisnim realističkim slikanjem života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi zavičajnog Grmeča i Podgrmečja, vedrinom i vitalnošću duha.
Napisao je veći broj knjiga za decu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče "U svetu leptirova i medveda", "Bosonogo djetinjstvo", zbirke pesama "Ognjeno radjanje domovine", "Ratnikovo proljeće".
Poslednjom zbirkom pripovedaka "Bašta sljezove boje", za koju je dobio Njegoševu nagradu, vedri, čak vetropirasti Ćopić, kako su ga mnogi doživljavali, predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao razočarani čovek obuzet melahnolijom i sumornim slutnjama. U uvodu te knjige pisao je o strepnji od "crnih konjanika" - ubica španskog pesnika Garsije Federika Lorke i svog prijatelja iz mladosti, pisca Zije Dizdarevića.
Ćopić se ubio skočivši sa beogradskog mosta na Savi, koji se danas - po njemu - zove Brankov most.
Ostala dela: romani "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva", zbirke pripovedaka "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Doživljaji Nikoletine Bursaća".
(Tanjug/MONDO)
